Naprednije programiranje u C-u

Kako započeti sa C-om?

Ako tražite razvojno okruženje za pisanje programa pod Windows operacijskim sustavima potražite program pod nazivom “Dev-C++” (Download Dev-C++).

Prije svega trebali biste otvoriti Dev-C++ kako biste mogli paralelno s tutorijalom pisati svoj kôd.

Varijable u C-u

Navesti ćemo nekoliko osnovnih tipova koji su neophodni za programiranje u C-u:

• char – znakovni tip ili mali cijeli broj
• int – cjelobrojni tip
• float – realni tip
• double – realni tip dvostruke preciznosti

Prefiksi tipova varijabli

U C-u postoje i prefiksi, te kvalifikatori koje možemo ili smo prisiljeni koristiti:

• short – smanjuje raspon cjelobrojnih vrijednosti koje varijabla može sadržavati
• long – smanjuje raspon cjelobrojnih vrijednosti koje varijabla može sadržavati
• signed – omogućuje pridruživanje pozitivnih i negativnih vrijednosti
• unsigned – omogućuje pridruživanje samo pozitivnih vrijednosti i povećava raspon brojeva koje možemo pohraniti u varijablu.

Primjer deklaracije varijabli

int a;
float b;

Primjer deklaracije varijabli sa inicijalizacijom

Inicijalizacija je postupak dodjeljivanja početne vrijednosti varijabli.

int a = 5;
char b = 'a';

Operatori u C-u

Operatori u C-u, kao i u drugim programskim jezicima omogućuju nam manipulaciju vrijednostima varijabli.

Neki od operatora koje možemo koristiti su:

• + zbrajanje
• – oduzimanje
• * množenje
• / dijeljenje
• % modulo – ostatak cjelobrojnog dijeljenja. Npr. 5%4 = 1
• ++ inkrement – uvećava varijablu za 1
• — dekrement – umanjuje varijablu za 1

Primjer korištenja operatora u C-u

int a = 5;
int b = 6;
int c;
++a; /* uvećanje varijable a za 1 */
c = a + b;
a = a + b; /* rezultat operacije može biti i u istoj varijabli */
a += b; /* skraćeni način zapisa linije iznad */

Prioriteti aritmetičkih operacija

Prioriteti su određeni skraćenicom “B.O.D.M.A.S.”, što znači: Brackets (zagrade), Order (potencije), Division i Multiplication (dijeljenje i množenje – isti prioritet), Addition i Substraction (zbrajanje i oduzimanje – isti prioritet).

Sturktura C programa

• Moguće je staviti više naredbi u isti redak
• Razlikujemo velika i mala slova u imenima varijabli
• Za nazive funkcija ne smijemo koristiti ključne riječi
• Deklaracijom opisujemo tip i naziv varijable
• Blok naredbi započinje znakom {, a završava znakom }
• Iza znaka } ne stoji znak ;
• Glavna funkcija naziva se main

Konstante

Konstante u C-u su one varijable koje se neće mijenjati, a imaju prefiks const:

const double pi = 3.1415926;

Konstante možemo i napisati na sljedeći način, neposredno iza uključivanja biblioteka poput stdio.h, a iznad glavne funkcije:

#define PI 3.1415926;

Ispis i unos podataka

Funkciju printf već smo imali prilike upoznati.
U sljedećem primjeru ispisati ćemo vrijednost varijable na ekran.

#include <stdio.h>
int main () {
  int a = 2;
  printf("Varijabla a ima vrijednost %d", a);
  getche();
  return 0;
}

Primjetimo “%d” u printf-u. To označava mjesto gdje će se pojaviti vrijednost varijable a. Mogli smo imati i sljedeći slučaj:

printf("Varijabla a ima vrijednost %d, a varijabla b ima vrijednost %d", a, b);

Sada ispisujemo 2 varijable. One u dijelu nakon zatvaranja navodnika moraju biti odvojene zarezima.

Ako se radi o cjelobrojnim varijablama koristimo “%d”. Za realne vrijednosti koristiti ćemo “%f”, a za znakovne “%c”. Ovo nisu jedini specifikatori formata, a postoje i njihove varijacije o kojima ćemo više kasnije.

Primjer unosa vrijednosti varijable izgleda npr. ovako

#include <stdio.h>
int main(){
  int a;
  printf("Unesite vrijednost varijable a: ");
  scanf("%d", &a);
  printf("Vi kazete: %d", a);
  getche();
  return 0;
}

Funkcija koja obavlja unos zove se scanf.

Primijetimo da pomoću specifikatora formata moramo odraditi tip. Razlika u odnosu na printf je u znaku „&“ ispred imena varijable koji označava da se vrijednost sprema u određenu memorijsku adresu. Više o tome kasnije.

U jednom scanf-u možete unositi više i varijabli, ali točno na način kao što ste zapisali. Ako napišete sljedeće:

scanf("%d %d", &a, &b);

program očekuje razmak između dvije vrijednosti.

Ako napišete sljedeće:

scanf("%d\n%d", &a, &b);

program očekuje enter između dvije vrijednosti.

Sada možemo pogledati cijeli program koji koristi unos, ispis i operatore.

#include <stdio.h>

int main(){
  int a, b, c;

  printf("Unesite vrijednost varijable a ==> ");
  scanf("%d", &a);

  printf("Unesite vrijednost varijable b ==> ");
  scanf("%d", &b);

  c=a+b;

  printf("Zbroj %d i %d iznosi %d", a, b, c);

  getche();
  return 0;
}

Kontrola toka programa

Primjer nečega što bi trebalo biti kontrolirano: Ako je na semaforu crveno, stani. Ako je na semaforu zeleno kreni.

Najjednostavnija naredba za kontrolu toka programa je naredba if. Ako je izraz u zagradama točan tada će se izvršiti blok naredbi ili naredba ispod if-a.

Primjer if naredbe:

if ( varijabla < 5)   varijabla++;

Ako se radi o jednoj naredbi tada ne trebamo pisati vitičaste zagrade.

if ( varijabla < 5 ) {   varijabla++;   printf("Varijabla sada iznosi %d", varijabla); }

Nakon if-a ne ide znak ;

Osnovni operatori koje možemo koristiti kod if naredbe su:

• < da li je manje
• > da li je veće
• <= da li je manje ili jednako
• >= da li je veće ili jednako
• == da li je jednako
• != da li je različito

Naredba else može se koristiti nakon naredbe if.

if ( a%2 == 0 ) { /* provjera da li je vrijednost varijable a parna */
  printf ("Broj je paran");
} else {
  printf ("Broj nije paran");
}

Također, postoji i else if naredba koja se koristi na sljedeći način:

if ( a < 0 ) {
  printf ("Broj je negativan");
} else if ( a > 0 ) {
  printf ("Broj je pozitivan");
} else {
  printf ("Broj je jednak nuli");
}

Postoje i drugi načini pisanja if, else i else if naredbi koji su teži za korištenje i čitanje.

Naredba switch također služi za kontrolu toka programa. Ukoliko se radi o višestranoj selekciji tada ćemo ovime skratiti mnogo koda u odnosu na if, else i else-if naredbe.

Primjer korištenja u programu:

#include <stdio.h>

int main() {
  int a;

  printf("Unesite ocjenu: ");
  scanf("%d", &a);

  switch(a) {
    case 1:
      printf("Nedovoljan");
      break;
    case 2:
      printf("Dovoljan");
      break;
    case 3:
      printf("Dobar");
      break;
    case 4:
      printf("Vrlo dobar");
      break;
    case 5:
      printf("Odlican");
      break;
    default:
      printf("Pogreska - ocjena ne postoji");
      break;
  }

  getche();
  return 0;
}

Napomena: ne zaboravite “break;”! Uvijek dodajte default slučaj kako biste prikazali eventualne pogreške pri unosu.

U drugom dijelu tutorijala obraditi ćemo sve od programskih petlji do kraja.
Lijepi pozdrav ;-)